среда, 13. јул 2011.

Društvena mreža jeste poruka ali ko sa njom piše?




Provodeći dosta vremena na društvenim mrežama i njihovo omasovljavanje kao i upoznavanje sa njima preko literature ali i upoznavanje njihovih korisnika me navodi da napišem neke karakteristike i mreža i ljudi koji se tu pojavljuju  kao korisnici ili kreatori izvesnog medijskog sadržaja.


Nekada “davno”  jos 2004 godine. [1] Mark je sa drugarima osnovao Fejsbuk koji je prvo bio  limitiran na Harvard univeriztet korisnike[2]. Kasnije ga je proširio da mogu da se uloguju svi oni koji imaju e-mail sa nastavkom “.edu”, dakle studenti i profesori iz celog sveta, a 2006. je otvorio svoj sajt za ljude sa bilo kojim mejlom i nastavkom , dakle nije bio više potreban studentski ili profesorski rang[3]. A samim tim ni specifikacija korisnika i njihovo formatiranje na ovaj način, već se formatiranje FB-a desio mozda i spontano, kao što svaki radio traži svoj format programa novim emisijama i novim gostovanjima određenih ličnosti iz sfere javnog života.

Međutim nije mi poenta da pišem o nastanku društvenih mreža već o njihovim korisnicima, uticaju na njihove korisnike a kasnije i na njihovu offline socijalizaciju.

Počeću prvo od Myspace-a.

Zbog zatvorenosti Fejsbuka i nepopularnosti istog kod nas do pre dve-tri godine, Myspace je držao veliki broj mladih ljudi u Srbiji okupljene bez neke specifične povezanosti. Poenta MS-a je bila da se dodaju i upoznaju nepoznati ljudi i mnogi su to slobodno radili. Međutim primećujem da kod MS-a su ljudi bili previše diverzifikovani. Na njemu su se kačili i barbike željne slave i lajkova, i raznih organizacija bez sedišta i predstavništva i umetnika, kompozitora, Kazanove i svakojakih drugih ljudi koji su tako skupljali u svoje prijatelje slike i profile kao ono što se sada radi na FB-u kada se nešto lajkuje.

Muškarci ili devojke sa MS-a, ali ne one barbike koje su imale i po 8.000 komentara na jednoj fotografiji a imale su preko 100 fotografija, su bile da kažem alternativne onima koje često viđamo. One su često imale svoja utemeljena mišljenja, slobodna shvatanja ali i neku vrstu preterane slobode dopisivajući se sa svakakvim neznancima. Iako Myspace nije kod nas generisao online i offline fizičke napade koje je pokrenuto preko dopisivanja preko tog sajta u svetu se ipak beleže takvi rezultati.[4][5][6][7][8] Anonimnost očigledno da pogoduje psihopatama da deluju i sajt kao sto je MS je samo veza za krivicno delo a nikako okidač jer ista takva dela se sada dešavaju i preko Facebook-a ili ličnog bloga.[9][10][11] 

Ali izgleda da se anonimnost polako gasi i ukida raznim mehanizmima kontrole korisnika kao što je da se na sajtovima koji imaju preko 200.000 dnevnih prikaza korisnici registruju sa pravim imenima ili kodovima po kojima će vlasti moći da ih nađu. Počelo je u Koreji[12] ali se širi i na Brazil[13] i za početak možda na Kentaki Amerika.[14] Gugl gasi lažne profile na svojoj novoj mreži Gugl plus ukoliko se utvrdi da je takav.[15] U tekstu “5 Ways to Stop Trolls From Killing the Internet“  se to podrobnije analizira da će pre ili kasnije da se uvede kontrola “Divljeg Interneta” i da će anonimnost umreti možda zajedno sa pojavom Web-a 3.0 iako je ironicno Web 2.0 bio\jeste era društvenih mreža a sam Internet simbol neutralnosti nacionalnog, verskog ili licnog identiteta.[16]

Facebook ekspanzija, inače nastao možda kao prefinjena kontrola korisnika Mreže i prelazak sa Web-a 2.0 na kontrolisani, nacionalni i  lični Web 3.0, ali i na način da se povezuju svi tvoji nalozi sa tvojim FB nalogom ukazuje da je kontrola na Internetu jedini razlog zašto se to dešava,  a taj trend ostavljanja svojih podataka na FB-u se pojavio u Srbiji oko 2009. godine i tada se već anonimni MS počeo cepati. Nedugo zatim dosao je i Tviter da pokupi one neprilagođene FB-u, kontroli i identitetu.

O FB ljudima ne želim da pričam jer te ljude svi znamo, oni su ili poznanici ili rodbina i njihovo naknadno upoznavanje posle dopisivanja nije za ovaj tekst iako naravno postoji i masovno dopisivanje i korišćenje Fejsa kao i pokojnog “Spejsa” za dodavanje i upoznavanje nepoznatih ljudi. Samo dece ima 5 miliona na Facebook-u koja su mlađa od 10 godina[17], a lažnih profila, prognitelja i pedofila ne zna im se broj.

Što se tiče Tvitera on je odneo većinu starih Myspace-era i “Spejserki”. Oni su našli stari udoban komoditet u toj anonimnosti iza nekog simboličnog avatara i osetili ponovo slobodu svog govora da podele sa drugima.[18][19] Međutim ono što se javlja kao negativna strana da kod novih “Spejsera” i “Spejserki” a to je da se javljaju neke velike frustracije i bes u njihovim pojavama jer to ispada da je možda jedini način da dopadneš u oko velikoj publici, pa sto veći hejt sa što većim slovima tim je pozornost i ludost veca, analogno kraćoj suknji i većim silikonskim ili pravim sisama na Facebook-u. 

Mnogi kanali ili Tvitakaunti koji imaju mnogo sledbenika su ništa drugo do najveća pljuvačina po svemu što se može zamisliti, što se može pripisati negativnim ekonomsko-političkim dešavanjima koji najviše pogađa mlade. Od gej parade, muskaraca, žena, jebanja, svršavanja u ustima, nacionalne netrpeljivosti i slične druge negativne karakteristike koje bujaju po toj naizgled anonimnoj društvenoj mreži. Naravno izuzeci postoje kao što su Zubarica ali takvi sa svojim pozitivnim stavovima dugo trebaju da grade svoj identitet i skupljaju pratioce za razliku od prethodno navedenih.[20] Kao i pravi i lažni osmesi, uviđa se razlika u jačini i gradaciji u istom, teško je biti duhovit pa je s tim u vezi otvorena i “Škola smeha”.[21]

Mnogi Tviteraši i sami kažu, “Ako me zaprati poznati lik\likuša ja ovo bataljujem”.

Ali zašto se plašimo da kažemo istinu? Zbog straha da će ti taj poznanik reći nešto što on misli o tebi ili ti njemu\njoj reći isto? Ili se plašiš da izgubiš nešto što nisi ni imao ili imala?

Ima naravno i tviteraša koji imaju povezane FB i TW akaunte, ali oni su umereniji, znaju da se kontrolišu jer znaju da ih rodbina i prijatelji posmatraju. Oni ne tvitaju često, a uglavnom nemaju neko ekstremno mišljenje već dele linkove i njihovo postojanje je poprilično sporedno, mediokritetsko da kažem.

Oni kvazi-zanilmjiviji su naravno hejteri, baš kao i u životu  nasilnici, kriminalci i problematične ličnosti na svakom mogućem načinu. A ono zbog čega je situacija dodatnokomplikovanija je to što niti znamo te ljude niti znamo njihove priče, zbog čega su oni tako iznervirani i puni netrpeljivosti? Zbog jedne rečenice\tvita moze nastati krvoločna svađa između dvoje nepoznatih ljudi i na kraju napušavanja će se otpratiti i blokirati međusobno. A najžalosnije je što se razlog mržnje ne zna, već se ona produbljuje svakim novim hejterskim tvitom. Situacija je slična kao u kafani kada čujes nekoga da psuje mater zvezdasku ustaješ i razbijaš mu flasu o glavu bez komentara iako je možda i on Zvezdaš i volite isto to pivo koje mu sada kaplje zajedno sa krvlju po čelu. Ali nedorečenost u 140 karaktera je isto kao i izgubljenost u prevodu ili u nepoznatom gradu. A o TW grupama koji se formiraju u čelicni zatvoreni krug ima više na ovom blogu.[22]

Fejsbuk ne moze da generise takvu mržnju (mada sam viđao profile posvećene novim devojkama od strane bivše ljubomorne devojke u cilju predstavljanja te nove kao drolje) jer se ljudi više znaju i više su povezani nekim ličnijim odnosom i brigom o svom brendiranju kao kul, pa se ljudi više kontrolišu iako možda a i sigurno isto misle za svoje poznanike kao i skriveni tviteraši. Jer to je i najveći strah svakog čoveka da se izlane pred prijateljem ili prijateljicom o tome šta on\ona stvarno misli o njoj/njemu.

Fejsbuk je pokupio ljude sa Myspace-a koji promovišu svoj izgled. Pa tu postoje fan profili kako Sandra Partizan[23], Iva Popovski [24],Ivana Selakov (koja nam čak govori da je njen profil popunjen u naslovu)[25] tako i ostalih barbika i Kenova željnih pažnje. FB shvatam kao kanal za ličnu promociju sebe i isključivo svog izgleda (iako bi se i za svako pojavljivanje na Internetu to moglo reći ali zbog 700 miliona korisnika FB-a[26]  sto je skoro pola Internet populacije, a to uviđam kao direktniji marketing nego da je druga mreža u pitanju). A oni koji nisu mogli da se podiče svojim licem ili nogama su prebegli na Tviter ili neki svoj lični blog sa jednom ili ni jednom svojom slikom. Pa tu da tako kažem životare ili hejtuju iz senke sve princeze i manekene sa one fotografsko-modne i lajkerske mreze. Naravno potajno želeći istu takvu slavu i pažnju ali na očigledno drugi način da je pridobiju. 

Mnogi mrzitelji i mrziteljke je stiču svojim negativnim komentarima o koječemu, a to je kompenzacija kao i svaka druga. Međutim primećuje se da na Facebook-u su više mediokritetski nastrojeni korisnici. Google plus vidim kao nešto što hoće na silu da se ugura u postojeće divovske mreže i da ugrabi ako može deo kolača koji dele FB i TW (iako je “Gugl Wave” propao oni i dalje nastoje hvatanju korisnika u svoju mrežu), a na način da promovišu za početak spajanje svih korisnika različitih mreža na svojoj, pravi “Gugl plus” reklo bi se, kao i sam Gugl, sva pretraga preko njega.[27]

Gugl je već imao neuspeli pokušaj sa “Wave”-om[28] da stvori slobodnu mrežu ali greška im je bila što si mogao samo sa gmail-om da pristupiš, sada su proširili aspekt delovanja, da li će uspeti videćemo za par meseci ili godinu dana. Ali greška može opet biti da nemaju svoju originalnu strategiju, nišu ili ideju već kradu od postojećih. Tako da mi ovo izgleda kao “Pepsijev” izlak 1898. godine na tržište kopirajući “Koka-Kolin” iz 1886. 


Da li je “Gugl plus” Pepsi ili nije zavisiće od sastojaka koji budu koristili a ono što najavljuju je već oprobana “slatka gazirana vodica” koju niko ne želi da proba pod drugim imenom. Ali sigurno je da kada se u javnosti najavljuje dolazak novog karakteriše kao nešto što je već viđeno u slučajevima Lady Gaga/Britney Spears nova Madonna, Oasis novi Beatles-i, Nani novi Christiano Ronaldo, Zdravko Čolić,  Đorđe Marjanović novi Charles Aznavour i slični, znamo unapred da od toga nema ništa do krađe postojeće slave kao što je Robbie Williams koncertom u Carnegie hall-u pokušao da ukrade slavu od Frank-a Sinatre i uopšte ukrade imidž i brend od već uspešnih i potvrđenih umetnika a to se završava perpetualno kao smrt blještave komete koja je atrakcijom blještavilom zvezda našla svoju smrt upravo u smrtonosnom identifikovanju i sjedinjavanju sa istom.

Marsal Makluan je jos 1964. rekao da “Medij jeste poruka[29] i ta činjenica stoji kao apsolutna paradigma za sve buduće medije. S tim što se teorija sada proširuje i na društvene mreže. Pa se njegov zakon može sada primeniti i na “Društvena mreža jeste poruka”, jer tip društvene mreže nam nesvesno diriguje kako da mislimo (tviteraško-hejterski ili fejsbukaško-apologetski), pričamo (svi u glas kao na Tviteru ili po redu jedan za drugim kao na blogovima), ophodimo jedni sa drugima (sa zainteresovanošću i holisitčki kao na Myspace-u ili sa već izgradjenim stavovima i individualno kao na Facebook-u), upoznajemo (kod konja na trgu ili po zakazanim tvitup-ovima ili blog openima) i živimo na kraju krajeva sa tim novim ljudima ili ne živimo na potpuno definisane načine nepisanim zakonima društvenih mreža.

A mi tih stvari nismo ni svesni kaže Makluan, kao što nismo svesni električne svetlosti ili železnice.

Svejedno da li se svetlost koristi za operaciju mozga ili noćne bejzbol utakmice. Moglo bi se tvrditi da su te delatnosti na neki način ‘sadržina’ električne svetlosti, jer ne bi mogle postojati bez električne svetlosti.

Železnica nije u ljudsko drustvo uvela kretanje, transport, točak ni drum, ali je ubrzala i proširila razmeru ranijih ljudskih funkcija, stvarajući potpuno nove vrste rada i dokolice. Do ovoga je došlo bez obzira da li se železnica nalazila u nekoj tropskoj sredini, i ta pojava uopšte ne zavisi od toga koliko teži ni šta sadrži železničko opštilo.” [30]

Dakle novine se dešavaju i samom postavkom stvari i odnosa unutar jedne mreže ljudi. Ako sebe definisemo kao web-dizajnera, blogera, filozofa ili folk pevaljku, od toga ćemo teško odstupiti jer smo sami sebi postavili ogradu na toj mreži kao konju uzde i sa tim sami sebi kreiramo profil i put u nadi da se izdvojimo od gomile ali i da bi postali simpatični nekome.

Tu strategiju koriste i svi brendovi  pa se oni “pozicioniraju” u našem poimanju robe i usluga konstantnim slanjem istih poruka. Pa imamo da je “Knjaz Miloš” vezan za srpstvo i tradiciju, uvek u reklami sa nekim starinskim običajima ili likom iz XVIII veka koji je upravo došao iz Orašca, “Prolom” lekovita voda sinonim je za dugotrajno zdravlje i lečenje penzionera vodom, kao i ciljanje starije grupe ljudi koji obilaze banje i odmarališta u potrazi za zdravljem, “Aqua Viva” optimineral kompleks, aludirajući da ima neke mnogo kvalitetne sastojke u sebi, “Vlasinska Rosa” je sa čistih izvora, “Voda voda” je za one urbane…

Tako da nam brendovi kao i akaunti po mrežama prodaju ne ono što možemo da imamo i ono što jesmo već ono što bi hteli i mi da budemo i da imamo. Kada se prodaju cipele prodaju se lepe noge, kada se prodaje farba za kosu prodaje se mladost, kada se prodaju brijači, stikovi, parfemi prodaje se uspeh zavođenja lepih devojaka. Zato su i tržni centri namirisani svaki sa svojim specificnim mirisom jer taj miris\auru životnog stila i kupljene robe posle nosimo kući kao deo te atmosfere,života, pa zato i na kraju dugotrajnog dopisivanja (FB,MS,Neogen), čitanja (Blogovima), gledanja (YT, Collegehumor.com) i praćenja (TW) određenih ljudi, želimo da ih za početak upoznamo, a kasnije možda i odvedemo kući kao kakvu robu te ljude\brendove i postanemo ako ne delom kao takvi onda celim svojim bićem interakcijom sa njima.

Dakle vidimo da društvena mreža u samom mediju nam samim svojim postojanjem kreira i omeđava prostor za duhovno kretanje pred drugima. I mi tu masku svog online profila moramo da nosimo jer je to ono što je privuklo tog nekog drugog da te cita, gleda, sluša, upozna. A ne želimo da budemo odbačeni i nekoga izbugimo jer ćemo ga razoračati ako ga imamo svoj neki drugi offline profil.
Kreiranje i omeđavanje formata nam je jasno kada je počelo što se tiče Facebook-a, ali ne uviđam kada će se desiti kraj tim okovima koji nam se nameću i sami sebi nemećemo? Da li ćemo morati ceo život da glumimo svoj izabrani profil i da živimo par rečenica i slika ili će se desiti da iz larve izađe leptir ako ga uopšte i ima u digitalnoj ljušturi?

Madona je na primer doživljavala rebrendiranje sebe zbog kupovine što većeg dela publike ali i da ne dosadi jednim istim sloganima, pesmama i stilom tokom svoje skoro trodecenijske karijere. Karijeru je otpočela početkom osamdesetih, sa stavom koji se umnogome može definisati “sada me ništa ne može zaustaviti” i koji je odgovarao ukusu mladih devojaka širom sveta. Krajem osamdesetih, naglasak stavlja na slobodu i samoizražavanje (era “Vogue”). Početkom devedesetih, šokirala je svet isticanjem seksualnosti i fantazija (era “Erotica). Krajem devedesetih usredsredila se na svoju spiritualnu stranu, izražavajući stavove o mudrosti, sujeti, samoispunjenju (era “Kabale” i albuma “Ray of Light”). Sve su to bile jasne i upočatljive poruke. Posle “Kabale” ere je postala malo nedefinisana gde postaje majčinski tip i gde izdaje knjigu za decu “English Roses”, noseći haljine sa cvećem i naočare u stilu učiteljice, čime je pokušavala da zadobije simpatije majki iz Američkih predgrađa.


S druge strane, pojavila se sa jednim reperom u provokativnoj propagadnoj kampanji  za modnu marku “Gap”, verovatno zadovoljivši trzište crnaca. I izazvala  je burne reakcije kada je na pozornici poljubila Britney Spears i Christinu Agueliru na dodeli MTV muzičkih nagrada. Taj posupak je možda Madonu učinio privlačnom za buntovne dvadesetogodišnjakinje i homoseksualce.[31]

Myspace je pokušao da se rebrendira kao i Madona, ali ovaj u neku vrstu Facebook-a kada je FB postigao dominaciju 2008 i 2009. u vidu dodavanja svojih pravih imena uz svoj “nick” i u slučaju dizajna kao što je postavljanje i listanje slika ili stavljajući u fokus te mreže na poznate ličnosti, filmove i muzičare, ali rebrendiranje je propalo kao i stari koncept Myspace-a, pa se ta mreža sada prodaje za manje od 100 miliona dolara od strane News Corporation medijskog konglomerata, dok je 2005. vredela 580 miliona dolara.[32]

S tim u vezi, rebrendiranje svog akaunta može dovesti upravo do ove pojave, panike i bežanja fanova, pa se postavlja pitanje dokle treba glumiti svoju dvodimenzionalnost a kada treba uvoditi novine u ispoljavanju i emitovanju svoje ličnosti uspešno kao Madona ili manje uspešno kao Myspace?
Ako pretpostavimo da je svaki čovek emiter signala kako verbalnih tako i neverbalnih onda možemo da kažemo da mreže preko Interneta daju ljudima izvesne nervne produžetke i na taj način ljudi emituju sebe vizuelno, tipografski i verbalno preko zemaljske kugle bas kao što i CNN[33] ,BBC[34] ili RT[35] emituju svoj tip programa i simulakruma.

Međutim kao što sam naveo, svaka društvena mreža ima svoj format, kao i radio stanice, televizije, novine ili izdavačka preduzeca, i Mreže onda nameću svojom unutrašnjom vizuelnom uređenošću, tehničkim karakteristikama, svojim sloganima, bojama, mogućnošću uređivanja svoje stranice, načinom komuniciranja ali format takođe nameću i korisnici svojim specifičnim ili masovnim korišćenjem.

Radio stanice kao emiteri određenih sadržaja npr. Radio Beograd 1[36] ima u svom formatu klasičnu muziku, filozofske rasprave, radio dramu, kultne programe i obraćaju se užem krugu intelektualaca. Tako da u tom formatu možemo očekivati određeni nivo komunikacije i svako remećenje tog isijavanja se smatra šumom, kao što i svako individualno i kritičko mišljenje suprotno većinskom po forumima gde se okupljaju fanovi nečega se smatra spam-om i trolom. Tako se kreiraju fan klubovi koji opet generišu određeni obrazac pojava tih fanova i svako odstupanje od mrežne kolektivnosti se smatra jeretički i blasfemički.

Dakle posto i sami kreiramo svoju omeđenu mrežama ideologu, tačnije kreiramo nišu u izvesnoj Mrežnoj ideologiji kao što muzički bendovi kreiraju novi pod-pravac u izvesnom žanru svojom novom upotrebnom instrumenata ili novom kombinacijom melodije i ritma, tako i našim isijavanjem sa ekrana svojim ličnim marketingom mi proizvodimo novi pop-rock, alternativu ili grunge stil ili brend.

Pitanje je da li smo mi zaista samo pop, grunge ili džez i kao ličnosti? To jest da li smo i mi kao i naši avatari 2D ili možda imamo i neke skrivene dimenzije postojanja kao što naučnici govore da postoje 11 dimenzija u “teoriji struna”[37] koje ne možemo registrovati ovom tehničkom evolucijom a čini se logičnom takva pretpostavka?

Dvije naučne revolucije koje su obeležile dvadeseto stoljeće su kvantna mehanika i Einsteinova teorija relativnosti. Kvantna mehanika opisuje "svijet malog" tj. svijet atoma, subatomskih čestica i sila. S druge strane, teorija relativnosti opisuje prostor, vrijeme i silu gravitacije.

Ujedinjenje tih dviju teorija i s njim povezano ujedinjenje svih temeljnih prirodnih sila je jedan od glavnih ciljeva moderne fizike. Takvo ujedinjenje bi s jedne strane značilo konačno ispunjenje sna o potpunom razumijevanju temeljnih prirodnih mehanizama, a istovremeno bi nam omogućilo i dublji pogled u sam početak svemira, Veliki prasak.”

Ako smo savladali fizičku proizvodnju medija, njihovo emitovanje i dokaz da u isto vreme mogu biti na dva mesta u šta bi se mogla povući paralela sa kvantnom mehanikom i ako smo savladali prostor, vreme i silu gravitacije sto bi se uporedilo sa globalnošću medija jer oni brišu prostor i vreme, zašto onda ne bismo rekli da i medijima/društvenim mrežama kao porukama fali teorija struna?

Društvene mreže i njeni korisnici izgleda nisu 2D prikaz, oni su nešto više i oni odstupaju od kalupa kojima se moraju prikloniti da bi se predstavili, ali koje su to dodatne dimenzije i da li fizički kontakt njih otkriva ili se i one dalje kriju samo u teoriji ove rasprave?

Vidimo da Mreža jeste poruka, ona se nameće svojim postojanjem, ali koje se to poruke još kriju a imaju uticaja na nas i našu komunikaciju? Šta nas to još povezuje i tera nas jedne na druge osim proste matematičke verovatnoće ili neke lične sličnosti koje uviđamo kod nekog drugog?

Teorija medijskih struna je verovatno već tu i ona nas povezuje na svoj način, ali hoćemo li mi ostati samo kao proizvod i reakcija ili ćemo početi da kontrolišemo svoje virtuelno-realno postojanje upravljanjem tih struna kao što naučnici upravljaju akceleratorom u CERN-u i otkriti prirodu medija i ko smo na medijskom sazvezđu ostaje da se vidi razvojem društvenih mreža kako onih offline tako i online.



“Filozofi su svet samo različito videli, ali radi se o tome da ga treba menjati”.  Karl Marx





[4] http://www.theregister.co.uk/2006/08/16/myspace_meeting_rape/ Girl raped after MySpace meeting, court hears
[5] http://www.theregister.co.uk/2007/01/23/myspace_security_under_fire/ MySpace faces barrage of sexual assault suits
[6] http://www.theregister.co.uk/2006/09/15/myspace_murder/ Jealous ex used MySpace to plot hit: police
[8] http://www.msnbc.msn.com/id/21844203 Mom: Girl killed herself over online hoax
[9] http://theheatmag.com/fight-over-20-dollars-started-on-facebook-and-one-dead/ Fight Over 20 Dollars Started On Facebook And One Dead
[11] http://articles.latimes.com/2007/mar/31/business/fi-internet31 Cyber-bullies' abuse, threats hurl fear into the blogosphere
[18] http://www.heraldsun.com.au/sport/afl/watch-what-you-tweet/story-fn7shz1t-1226083762553 Collingwood officials warn players to watch what you tweet
[27] http://www.b92.net/tehnopolis/vesti.php?nav_id=524087&fs=1 Šmit: Ima mesta za još društvenih mreža
[29] Marsal Makluan – poznavanje opstila ljudskih produzetaka 1971. prosveta
[30] isto 42.strana
[31] “Osnovi Marketinga”  David Jobber, John Fahy 2006. data status

2 коментара:

  1. Interesantna prica ali moze biti nastavak anti-PR kampanje od strane Facebook-a prema Guglu Link text

    Ko zna kako i kada cemo saznati sta se desava iza zatvorenih vrata kompanija. Mozda ako kao iz tvog primera neko krene u licni rat protiv kompanije, a on je naravno osudjen na smrt pre ili kasnije, kao i protagonisti svih knjiga Robert Ludlum-a.

    Dzozef Stiglic je to isto uradio protiv MMF-a u knjizi "Protivrecnosti globalizacije". Ziv je za sada ali tako je kada ne mozes vise da izdrzis a znas mnogo

    ОдговориИзбриши