петак, 3. јун 2011.

Pošto život?

Sticajem nemogućnosti ikakve promene u svom životu a ni promene u tuđim životima odlučio sam da napišem ovakav tekst koji ima jedno pitanje i koje upoređuje lokalne i međunarodne nejednakosti širom sveta. Koliko košta život?


Manuelni radnici dobijaju 70-80 dolara mesečno u Kini za rad u fabrici i još smatraju sebe srećnim ako mogu da dobiju taj posao. Daliti (“Nedodirljivi”) u Indiji rade za tanjir pirinča, bez prava glasa. Zabranjen im je  ulazak u hram gde se više kaste mole već moraju da se mole ispred. Zabranjeno im je kupanje u jezerima gde se ostali Indijci kupaju. Ne smeju da piju čaj iz šolja na javnim mestima jer posle njih niko neće piti iz tih šolja… Njih ima 160 miliona u Indiji i oni rade najgore poslove kao što je tucanje kamena u kamenolomu, skupljanje blata u dvorištima poslodavaca ili čišćenje kanalizacija golim rukama samo sa jednim štapom, bez rukavica, bez maske za lice ili drugih zaštitnih pomagala[1][2]. Daliti još uvek postoje iako je Indija Ustavom proglasila nepostojanje te kaste.[3] Slično Dalitima kineski manuelni nekvalifikovani radnici koji najčešće rade u američkim autsorsovanim fabrikama za proizvodnju tehnike i namestaja i robe,  šalju te pare , 70-80 dolara mesečno, kući, porodici u provinciju, jer se od zemlje ne može hraniti niti se može ikako u zabačenim provincijama išta zaraditi jer ne postoji infrastruktura bukvalno ni za šta osim za umiranje. Oni u selima koji nemaju ni zdravstveno osiguranje tvrde da je ovo najbolje vreme da se živi u Kini.[4]
 
U Japanu postoji izraz Karōshi, smrt na poslu od prekomernog rada, koji njihova Vlada upotrebljava kao eufemizam. Karoshi se manifestuje u vidu srčanog udara ili stresa na poslu. Japanska vlada suočena sa izrabljivanjem svojih građana od stranih kompanija odlučila je da kompanije sada plaćaju kaznu za buduće karošije. Maja 2010. godine, za smrt Motoyasu Fukiage (24) koji je bio zaposlen u restoranu “Nihonkai Shoya”, njegovi roditelji dobili su odštetu od tog restorana u iznosu od 79 miliona jena.[5]

U hipotekarnoj krizi od pre četiri godine u periodu od 2008. do 2010. godine oduzeto je šest miliona kuća od ljudi koji nisu mogli da nastave da plaćaju kredit bankama i zemljodavcima, tako da ti ljudi koji su ostali bez posla veoma podsećaju na Dalite iz Indije ili preživele karošijevce.  Procene su da će broj oduzetih kuća u SAD dostići devet miliona. Na stotine njih kojima su kuće oduzete su spontano formirali “Tent City” (šator grad, ekvivalent karton naseljima u Srbiji). Neki žive na Floridi u tim satorima, a ostali širom SAD-a u istim takvim šator- naseljima od danas do sutra, čekajući da ih neko primi na posao i nastave svoj nekadašnji život Dalita ili proletera, takođe od danas do sutra.[6][7]

Nasuprot tome 1% najbogatijih drži 40% bogatstva celog sveta.[8] Najbogatijih 100 ljudi na svetu su u 2012. godini toliko zaradili da mogu u potpunosti da okončaju siromaštvo u svetu i to čak četiri puta.[9]
Najbogatiji ljudi i ne znaju koliko imaju para, već i brojanje za njih radi neko drugi. Carlos Slim Helu ima 53.5  milijardi dolara, William Gates III 53 milijarde, Warren Buffett 47 milijardi…  Za brojanje do milijardu je potebno 30 godina, pa bi bilo fer prepustiti te ljude da bar jednom godišnje prebroje svoj novac. Walmart, najveći prodajni lanac u Americi koji je u vlasništvu jedne porodice, je 2010. bila i najveća SAD kompanija po obrtu novca od 421 milijarde dolara sa profitom od 16 milijardi tokom te godine. BNP Paribas, najveća bankarska grupacija na svetu je procenjena da vredi 2.952 milijardi dolara.[10][11]
Statistički najplaćeniji posao u SAD je hirurški sa godišnjom platom od 206.770 dolara a najneplaćeniji je radnik u fast food restoranima sa godišnjom platom od 17.400 dolara.[12][13] Charlie Sheen kao najplaćeniji TV glumac u Americi je dobijao po jednoj epizodi svog sitkoma 1.8 miliona dolara[14] a ukupno od celog serijala je zaradio 88 miliona dolara[15]. U centralnoafričkoj državi Burundi koja ima stanovnika kao i Srbija minimalna mesečna zarada je 87 dolara. A za njom ide Uganda sa minimalnom mesečnom zaradom od 95 dolara.[16]

U svom izlaganju na Berkliju maja 2005. godine na temu “Koliko Amerika moze biti nejednaka?”[17]Bivši ministar rada Robert Reich rekao je da  socijalno odvajanje, razlika u platama i razlika u kvalitetima života unutar samo jedne zemlje (SAD) može da ima dva scenarija : Ili će sistem pući usled cepanja i doći će kriza (što se i desilo tri godine kasnije), ili će se polovi tog razvučenog društvenog balona približiti. Nažalost desila se kriza, hipotekarna, a polovi balona se nisu približili ni malo, čak su nastavili sa konstantnim udaljavanjem.
Vrlo je ironično da SAD odvaja najviše para za zdravstveno osiguranje ali ipak nije prva po dužini života vec deseta. SAD odvaja 7.290 dolara[18] godišnje po jednom pacijentu i prosek života u SAD je 78 godina[19] dok Japan ima besplatno zdravstveno osiguranje[20] i ima najduži životni vek na svetu od 82,5 godina. Po knjizi T.R. Reid-a “The Healing of America: A Global Quest for Better, Cheaper, and Fairer Health Care” za Amerikance preko 65 godina SAD je Kanada za radničku klasu koja dobija osugiranje na poslu je kao u nemačkoj.

Za 15% populacije koje nema osiguranje SAD je Kambodža, Burkina Faso ili ruralna Indija, sa pristupom doktoru ako platiš iz džepa tretman ili ako si toliko urgentan da te prime u javnu bolnicu. SAD je vrlo različita od ostalih zemalja jer za svaku klasu postoji različit zdravstveni tretmani. Sve ostale zemlje postavile su modele za sve svoje građane jednako što gledano u poređenju sa SAD ispada jednostavnije, više fer i jeftinije. Obamacare je pokušaj tog izjednačavanja ali bez vidljivih efekata.

Skandinavske zemlje imaju Beveridžov model zdravstvenog osiguranja gde se ne plaća osiguranje kao takvo već drzave odvajaju iz budžeta od ostalih prikupljenih poreza i time finansira zdravsteni sektor. Skandinavske zemlje takođe praktikuju “skrining” sistem gde se na periode građani “snimaju” i takvim načinom otkrivaju bolest već u začetku i samim tim smanjuju iznos lečenja i najbitnije spasavaju život pacijenta. 60% karcinoma se otkrije jos u početnom stadijumu u Skandinaviji takvim snimanjem a 32 skrining aparata smo dobili od Japana kaže Radan Džodić.[21] A to bi umnogome pomoglo našoj statistici jer u Srbiji se godišnje registruje više od četiri hiljade novoobolelih od karcinoma dojke, više od tri hiljade od raka grlica materice i isto toliko od raka debelog creva. Pacijenti i kada dođu posle administrativne peripetije do sale za operaciju, i davanja mita od salteruse do hirurga, lekara , najčesce je kasno i, to jest hirurzi ih samo otvore i zatvore i pošalju kuci da umru jer se rak raširio po celom telu.

Naravno ovo se sve može zaobići ako ste Tomica Milosavljević, bivši ministar zdravlja, koji je bio skoro deceniju na funkciju, kojem kada mu je zatrebala operacija otišao je u Nemačku da se operiše. Ipak nije ni on lud da se prepusti srpskom zdravstvenom sistemu kojeg je uništavao zajedno sa kako žutima tako i crvenima.
U SAD lečenje raka, uključujući tu i operaciju, hemoterapiju, radijacijsku terapiju i druge usluge bolnice, kostalo je 2002. godine 6,7 milijardi dolara.[22] Ono što je sigurno i što je pretnja mnogim razvijenim zemljama je pad nataliteta, pa ce lečenje biti još skuplje i verovatno nedostupnije pogotovo onima kojima najviše treba, starim ljudima koji umiru. Prvo neće biti onih koji će puniti budžet države za lečenje a drugo oni koji su bolesni neće moći da rade pa neće imati od čega da plate osiguranje. SAD to rešava puštanjem mladih imigranata kao i ostale razvijene zemlje,  Srbija toga nema te je zasigurno osuđena na sporu i bolnu smrt. Osim naravno ako niste Tomica Milosavljević.

Međutim u svoj toj nejednakosti širom sveta zanimljivo je da se nigde ne meri sreća, zadovoljstvo ili uspešnost celokupnog stanovništa. Nigde ne postoji indeks sreće, paritet zadovoljstva između Uganđana i Engleza, inflacija dobrih događaja ili bruto domaće želje za životom ogledan u broju dece po jednom paru, već samo neki hladni indeksi cena, paritet kupovne moći, inflacija, BDP, prosečna zarada i ekonomske krize na svakih desetak godina to jest ratova u nerazvijenijim zemljama. Kao da to odražava neki uspeh drzave? 
Radije bih rekao uspeh i sreću najmoćnijih na vrhu hranidbenog lanca i sve veće udaljavanje od ostalih društvenih struktura. Što se više na ekonomskoj lestvici udaljimo, duži će biti put onih siromašnijih da nas stignu, to jest domognu naseg CEO mesta u banci, akcijama Facebook-a (koje su za sada rezervisane samo za investicione fondove i ruske oligarhe, koji je u poslednje dve godine prepolovio broj ostalih alternativnih mreža i ostvario zaradu od 13 milijardi dolara a prošle 2010. godine  procenjuje se na 50 milijardi dolara taj plavi sajt), ili mestu na koledžu koji koliko-toliko obezbeđuje neku nadu za budućnost a koji košta 50.000 godišnje. Školuju se oni koji imaju para ili uzimaju kredit pa ga bar jednu deceniju posle vraćaju, ili čiji su roditelji već završili fakultet a onda se takvi odluče za osnivanje Facebook-a ili za posao u banci za pare od 800.000 dolara godišnje, jer njihova kasta to može, samo razlika između indijske i američke kaste je što je ova druga mlađa i nije dostigla nivo prepoznavanja po prezimenima i deljenju poslova na osnovu njih.

Dok god budemo merili cenu života milijardama, odbornim i CEO mestima suđeno nam je da budemo nesrećni, bolesni i zavisni do smrti od mrvica koje nam baca bogata elita Wall Street-a i MMF-a i Svetske Banke, koji preko domaćih lopova koji sede na vlasti i bespogovorno sprovode globalizaciju siromaštva i njihove programe usaglašavanje indeksa cena sa svetskim, smanjivanje inflacije i puštanjem direktnih stranih investicija a nikako dovođenje cene rada na isti nivo kao SAD kao i uslove za radnike kao u razvijenim zemljama. Kada bi se dovele cene rada na SAD nivo kao i uslovi rada cela Kina, Indija i Meksiko bi  doživeli kolaps i ekonomsku smrt jer su više nego zavisni od najgorih poslova koje su SAD kompanije poslale preko mora da rade kosooki za dva dolara dnevno.

Na YouTub-u se prodaju gledaoci kao kakva stoka ili kao kakav klik tamo negde, pa postoji stranica gde je okačen cenovnik koliko kliktajeva ili “Views” želiš da naručiš za svoj video klip. Najjeftinija varijanta je 3.000 ljudi za 11,97 dolara[23] a najskuplja je 152.000 ljudi za 499,97 dolara. To se sve može platiti Visa, Master karticom ili nekim drugim online sredstvom plaćanja.[24] uSocial (Micro Social) kompanija, koja obezbeđuje ove “preglede” na društvenim mrežama ne garantuje ti da ćeš dobiti svih 3.000 ili 152.000 pregleda, ali u nekom periodu od prvih 24 časa dobićeš većinu. Istu uslugu je davala ista ta kompanija uSocial i na Facebook-u gde dobiješ pravih 1000 fanova svoje stranice ili grupe za 197 dolara. Može se kupiti do 20 miliona fanova svojoj grupi na Facebook-u ali pri većim kupovinama od 250.000 mora se kontaktirati direktno kompanija uSocial[25] . Twitter paket “pratilaca” se može naručiti isto a najmanji paket od 1.000 followers-a koštaju 87 dolara.[26] Takođe na Digg sajtu, gde izbacuje najpregledanije  vesti koje imaju najviše digg-ova od strane korisnika može se kupiti broj digg-ova, što znači ako imate neku vest ili reklamu inkorporiranu u vest, infotainment, da poturite da bude na prvoj stranici tog sajta, samo platite i biće. Tako se rađaju viralni spotovi u kojima je najčešće infiltrirana pasivna reklama.

Samo što ostaje pitanje proverljivosti tih pregleda na YouTub-u, fanova na Facebook-u ili pratilaca na Twitter-u, da li ih zaista ima ili su nakucani od strane nekog operatera, kako Micro Social kompanija pravi te preglede ne zna se jer je to ostala poslovna tajna. Slično pitanje se povlači i za grupu na Facebook-u “Support for Muammar al Gaddafi from the people of Serbia”, gde je odmah posle Putinove posete ona kreirana i počela sa cifrom od oko 50.000 članova i do sada nije prešla 68.297 članova. 1.300 fotografija kako Gadafi-obožackih tako i antiameričkih je bilo postavljeno u jednom danu a njegov lik je šablonima i sprejevima obasuo Beograd sa porukom “Uz tebe smo generale”. Ko plaća tu grupaciju ljudi može se pretpostaviti, a pošto je život aktivista to je verovatno takođe srazmerno njihovom fanatizmu i mogućnostima da vrbuju nove fanatike, a verovatno i jeftin kao i zakup oko 1.000 kliktajeva na nekim od društvenih mreža.
15-20 minuta sa prostitutkom iz Amterdamskog izloga iz De Wallen-a košta 50 dolara, ali ako želiš poljubac u usta to se dodatno plaća. Da li ćes imati sa njom uopšte kontakt zavisi samo od nje. Za svaku stvar koju želiš da joj radiš moraš da ustanoviš sa njom kao i cenu istog pre ikakve akcije.[27] Takođe izgled ne gradi cenu, najlepše devojke uopšte nisu najskuplje, već se vode devizom, svako ima svoj ukus ali cena ostaje ista. Većina ako ne i sve devojke su iz Istočnog bloka ili Azije. Legalizovanjem prostitucije u Holandiji lakše se suzbija trgovina ljudima, ali nije da je i nema.

Malo finija prostitucija se nudi i preko sajta “Rent a Friend”, gde iznajmljuješ prijatelja na veče, piće ili par sati da prošetaju sa tobom kroz grad.[28] Taj sajt ima bazu podataka svojih prijatelj-prostitutki u kojoj se nalazi preko 218.000 muškaraca i žena, koje korisnici sajta mogu da iznajme. Interesantno da sajt izričito ne nudi prijateljstvo iako nudi prijatelje. Njihovo vreme prijateljstva sa tobom košta 50 dolara na sat a pola minuta reklame u zadnjem Oprinom šou košta milion dolara.[29][30] Sličan sajt ali sa iznajmljivanjem ženskih sponzoruša/pratnji je seekingarrangement.com, tamo su postavljene slike devojaka iz SAD-a i Kanade, koje traže „Sugar Daddy“-a i „Sugar Mommy“ (a možda i posao u javnoj kući). One kače svoje slike kao dokaz za svoj izgled a kasnije se dogovaraju za ostale usluge koje zahteva sponzor. Vrsnim devojkama je cena 20.000 dolara[31] mesečno, a mogu se naći i jeftiniji primerci za 1000 dolara. Neke sa još nedefinisanim cenama svojih tela imaju opciju „Open - Amount Negotiable“.[32] Za one najsiromašnije napravljena je Facebook aplikacija Bang With Friends[33] preko koje možeš anonimno da stupiš u šansu za seksualni kontakt sa nekim od svojih Facebook prijatelja. Pošto omogućiš aplikaciji pristup tvom profilu ona izlista prijatelje i jednim klikom „Down to Bang“ šalješ rikvest za seks. Ova aplikacija je postala simbol toga da smo potpuno izgubili verbalne sposobnosti i da nam treba mašina da bi ugovorili seks. A mi uslovljeni "kul" nezadovoljstvom diktiranom vodećom ideologijom potrošačkog društva, ispoljavamo samo cinizam i sarkazam, kao nametnuti način i koncept komuniciranja koji je doneo samo samoću. 

Životi su se preneli u virtuelne stvarnosti a rad u fiktivan novac. Mašina za veš, slatko gazirano piće, zvučnici ili patike više nisu vrednovani po njihovim upotrebnim vrednostima već prema jačini marketinške kampanje. Oni koji drže medije kreiraju nam uslove, način i kvalitet zivota, ali i sami smo krivi sto nam je merilo uspeha ono što par glavnih urednika nam govori sta treba da nam bude. Vlasnici medija, banaka i tajkuni preko političara i monopola drže sve ostale, koji zapravo nose njih na vrhu lanca svojim radom, na kratkom povocu i spremni su da je zateknu čim se stvari malo otrgnu kontroli.

Tajkuni, moguli ili ti globalni lopovi prete svojim odlaskom sa tržišta čim se povećaju porezi ili ustanove radnički sindikati, na tržišta sa manjom regulacijom i nižim stepenom samosvesti i većim očajništvom podanika. Volja građana od osam milona ljudi se pretapa u 250 poslanika, 126 od tih 250 kreiraju Vladu od 15-20 ministara, a tih 15-20 ministara prodaju građansku volju najbogatijim lopovima za bolji život.
Tim načinom se i obrazovni univerziteti slivaju u moć jednog pojedinca, pa tako beogradski Univerzitet je dodelio počasni doktorat Vladimiru Putinu, koji to nije ni uzeo kad je bio ovde. Megatrend je takođe dodelio, samo drugom diktatoru , Muammar Gaddafi-ju, počasni doktorat koji je  morao da uzme. Niko od studenata nije bio konsultovan za te odluke, a sutra će svi da nose ta obeležja koja im daju vlasnici ili predsednici univerziteta.

Tu i tamo izađu neke ideje jednakosti i fer života kao sto je Venus projekat iliti Resursno bazirana ekonomija[34] ali realno gledano to je kopija komunizma sa idejom centralno planirane ekonomije. Zeitgeist filmski serijali takođe su kratkog daha, sa tu i tamo nekom poentom ali generalno lošom celokupnom slikom. Arc Island je projekat gde se na ostrvu gradi nova civilizacija i gde jedan centimetar košta jedan dolar, a za 500 dolara dobijate državljanstvo. Kako izgleda taj projekat neće da zaživi zbog manjka ulagača. Trebalo je da se javi oko 50.000 investitora ali sakupljeno je tek 3.664 dolara.[35]

Centralno planirana ekonomija je srž svake masovne proizvodnje koja je neminovna ovolikom populacijom od sedam milijardi stanovnika. Tako WalMart dugogodišnjim proučavanjem SAD tržišta zna da kada se najavljuju uragani u nekim delovima države da se povećava prodaja suhomesnate hrane, kroasana, piva, kao i igračaka za decu kojoj nije potrebna struja. Tako oni osluškuju vremensku prognozu i plasiraju “uraganski miks”[36] Isto kao u staroj SFRJ kada si se prijavio za stan i čekao neko vreme na njega, uz naravno uslove ako ispunjavaš, pa je država znala koliko i gde da gradi. Samo ostaje pitanje hoće li centralno planirana ekonomija biti u rukama države ili jedne porodice kao što je slučaj sa WalMartom?

Goli život definitivno nije na ceni ali pojedinci očigledno imaju dobru prednost nad ostalima da ga dobro unovče, kako svoje postojanje tako i prisvajanje tuđeg rada za sebe.

Život Zorana Đinđića je vredeo koliko unajmljivanje Zvezdana Jovanovića da povuče obarač, Zvezdanov život vredio koliko njegovo ćutanje o otrkrivanju nalogodavaca a nalogodavčev očigledno više od volje građana jer tada je postalo po njegovom/njenom a ne po izbornoj volji građana.

U Srbiji je u 2010. godini poginulo 35 radnika na radnom mestu, što padom sa skele, gušenjem ili udarom struje.[37] U SAD je taj broj mnogo veći i iznosi  5.488 radnika[38] za 2007. godinu, a čak 49.000 radnika je umrlo zbog loših uslova na poslu. 90% od poginulih 5.488 radnika bilo je zaposleno u privatnom sektoru.[39]  Takav bilans pokazuje da se svet nije mnogo promenio od divljih industrijalaca sa sredine 19. veka gde je u engleskim rudnicima između 1852-1861 poginulo 8.466 rudara.[40] Ono što se postiglo za 200 godina je samo dobijanje porodične odštete od kapitalista, koja njemu baš i ne znači mnogo, znajući da će ono što je platio za smrt jednog ili hiljade radnika nadoknaditi neplaćanjem i prekomernim radom od živih radnika, koji još uvek moraju da jedu i ostavljeni sa izborom - spora smrt od gladi ili brza smrt od posla.

Dolazi se do zaključka da rudarev život ili radnika na skeli ne teži više od kupljenog pregleda na nekim od društvenih mreža preko Micro Social sajta. Možda bi nezaposleni mogli da se prijave sada na taj virtuelni biro i da pored pregleda i kliktanja na zadate video fajlove ili Facebook stranice i ostavljaju i svoje komentare. Kineska vlada se pobrinula i za to, pa na vestima koje se tiču rada uprave i administracije ima najveći broj pozitivnih komentara, jednostavno kupovinom ljudi za 50 centi koji će ostavljati pozitivne komentare na vesti koje se tiču politike Kine. Komentatori dobijaju po 50 centi za svaki svoj pozitivan komentar pa ih narod zove fifty cent party, ili američki govoreći spin-doktori.[41] Na drugom kraju sveta četrnaestogodišnji Pakistanac Umar Fidaj sluđen talibanskom retorikom da će otići u raj ako izvrši teroristički napad na svetilište odlučio je da će za džabe (dakle bez i 50 centi) da digne sebe i još 40 ljudi u Pakistanu[42]. Ironično, ubio je četrdesetoro ljudi u svom bombaškom napadu ali ne i sebe, pa nije stigao do obećanog mu talibanskog raja, već je ostao bez jedne ruke da provede ostatak života u ovom paklu.

Iluzija izbora i iluzija da će biti bolje prestaje samo otvaranjem novina a kamoli pokušajem učestvovanjem u bilo kojoj društvenoj ili naučnoj akciji. Svi mi imamo pravo da budemo birani, ali ko zaista ima to pravo? 

Onaj ko poseduje medije i onaj ko može da plati medijima prostor za svoje političko trovanje/uticaj. Prema povelji Ujedinjenih nacija svi imamo pravo da se školujemo pa opet u Srbiji fakulteti koštaju koliko dekani hoće da odrede cenu. Takođe svi smo slobodni i niko ne sme da nam ograničava kretanje ali na granicama širom sveta stoji policija ili vojska koja jedva čeka da opali koji metak po imigrantima. Na SAD aerodromima ako nisi dovoljno ubedljiv ili ako imaš kofer veći nego što policajac smatra da ti treba za dve nedelje boravka u USA, vraćaju te kao pseto, čak i Kanađane, koji skoro sigurno ni neće tražiti posao već zaista dolaze turistički ili u poseti prijateljima.

Lične slobode i vrednost života se nisu mnogo povećale od egipatskog carstva samo se sada robovlasništvo perfidnije ispoljava. G8, MMF, SB, EU, WTO i ostale globalne organizacije ne služe drugome nego da svoj robovlasnički bič upakuju u kredite, pomoći, dugove, povelje ili deklaraciju, koje će naravno najviše odgovarati državama osnivačima kao i onim državama koje imaju većinu glasova u istim organizacijama.

Imali li izlaza pojedincu iz lavirinta internacionalnih i lokalnih interesa – skoro nemoguće. Može li se život napraviti vrednijim nego što je situacija dala, takođe skoro nemoguće. Za polovinu stanovništva Zemlje koji žive od dva dolara na dan globalizacija i 21. vek ne donose ništa drugo do zamenu valuta iz jena ili juana u dolar kao i nama zamena dinara za evro. Što simbolično znači samo promenu (robo)vlasnika ali ne i vrednost našeg života.


[2] “I’m Dalit, how are you?”  http://www.youtube.com/watch?v=WBxy1R0jitM
[4] Discovery Channel People's Republic of Capitalism  (9 Jul. 2008) http://www.imdb.com/title/tt1260252/
[5] “¥79 million awarded over ‘karoshi’” http://search.japantimes.co.jp/cgi-bin/nn20100526a7.html
[7] “World’s richest 1% own 40% of all wealth, UN report discovers” http://www.guardian.co.uk/money/2006/dec/06/business.internationalnews
[8] The Hundred Richest People in 2012 Earned Enough to End World Poverty Four Times Over 20 January 2013 http://www.globalresearch.ca/oxfam-the-hundred-richest-people-in-2012-earned-enough-to-end-world-poverty-four-times-over/5319965
[9] The Hundred Richest People in 2012 Earned Enough to End World Poverty Four Times Over 20 January 2013 http://www.globalresearch.ca/oxfam-the-hundred-richest-people-in-2012-earned-enough-to-end-world-poverty-four-times-over/5319965
[14] Charlie Sheen to Earn Nearly $2 Million Per Episode http://www.popeater.com/2010/05/18/charlie-sheen-two-and-a-half-men/
[15] Charlie sheen to earn $ 88 million from “Two and half men” http://udaymovies.com/charlie-sheen-to-earn-88-million-from-two-and-half-men
[17] Reich: How Unequal Can America Get ? http://www.youtube.com/watch?v=QCu-XnVxhfk
[18] List of countries by total health expenditure (PPP) per capita http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_total_health_expenditure_(PPP)_per_capita
[20] Rodwin, Victor. “Health Care in Japan”. New York University. Retrieved 10 March 2007. http://www.nyu.edu/projects/rodwin/lessons.html   (“Since 1961, virtually all Japanese have been covered by either employers or the government”.)
[23] Who Else Wants 1,000′s of Views To Their YouTube Video within Hours?  http://www.youtube-views.com/
[25] Kasnije se ispostavilo da je ta kompanija bila prevara i da nije mogla da proda ono što je nudila na svom sajtu pa je i sajt bio zatvoren . Ali postoje drugi kao FanMeNow.com, InterTwitter.com, BuyTwitterFollow.com, Fiverr, MyTab.co ... Da bi se tome stalno na pu kompanija http://statuspeople.com/ je pokrenuta kako bi proveravala validnost tuđih pratilaca ili Facebook fanova. Prema istraživanju te kompanije mnoge zvezde imaju fake pratioce. Lady Gaga ima čak 71% lažnjaka, Barack Obama 70% lažnih, što u njegovom slučaju čini 19 miliona nepostojećih pratilaca. U Aprilu 2012. Twitter je pokrenuo sudske sporove protiv kompanija koje prodaju lažne fanove, ali se slučaj još nije rešio. Buying Their Way to Twitter Fame  August 22, 2012 http://www.nytimes.com/2012/08/23/fashion/twitter-followers-for-sale.html?_r=0
[29] http://rentafriend.com/beafriend/  GET PAID TO BE A FRIEND!We are now accepting Friend applications worldwide! Earn Up To $50 Per Hour! Plus Free Meals, Free Concerts, Free Sporting Events, & More!
[32] Sličan sajt je http://sugardaddie.com/ koji nudi prijateljstva za bogatu gospodu. Po njihovim rečima oni opslužuju milionere i dele savete mladim devojkama kako da se ponašaju u njihovom prusustvu. Slogan im je Where the classy, attractive, and affluent can meet. Moglo bi se reći pravo ostvarenje knjige E. L. Džejmsa „50 nijansi sivog“ i ostalih pop knjiga formata „kako se udati za milionera“
[36] Tomas Fridman „Svet je ravan“, Dan Graf, 2007.
[38] US Department of Labor, Bureau of Labor Statistics. “National census of fatal occupational injuries in 2007.” Washington, DC: US Department of Labor; 2008  http://www.bls.gov/news.release/pdf/cfoi.pdf
[39] Isto
[40] Karl Marks „Kapital“ III tom 57. strana Prosveta 1947.
[41] China’s internet ‘spin doctors’ http://news.bbc.co.uk/2/hi/asia-pacific/7783640.stm
[42] Četrnaestogodišnji bombaš-samoubica traži oproštaj zbog samoubilačke misije http://www.blic.rs/Vesti/Svet/249513/Cetrnaestogodisnji-bombassamoubica-trazi-oprostaj-zbog-samoubilacke-misije

14 коментара:

  1. Анониман16. јун 2011. 07:11

    bravo majstore! ziv bio

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман3. јул 2011. 13:41

    Ne znam tacno gde sam procitao (ima vec dosta vremena) da se upravljacki sistem jednog drustva se odredjuje tako da se omoguci optimalna kontrola radne snage. Ako se u dato drustvo zasniva na niskokvalifikovanoj radnoj snazi, imace se nesto kao feudalizam, bez obzira da li ce se to zvati feudalizam ili kapitalizam a la banana-republika ili komunizam (videti sovhoze sa unutrasnjim pasosima). Viskokvalifikovana radna snaga se pak najbolje kontrolise u uslovima lassez-faire "demokracije". Ono sto je bitno razumeti da postojanje jednog uslovljava postojanje drugog, kao yin i yang. Zakljucak: slobode ces imati taman koliko je potrebno da se budes optimalno kontrolisan...i to se nije menjalo od gvozdenog doba do danas .
    Pozdravi, Mannerheim

    ОдговориИзбриши
  3. @Анониман

    Hvala na toj teoriji, nikada je nisam cuo ranije. Deluje toliko neverovatno da je zapravo veoma moguce.

    Onda nas 5. oktobar i nametanje slobodnog trzista je morao da povuce sa sobom pojavljivanje svih ovih privatnih fakulteta da bi se sto vise ljudi obrazovalo pa makar samo i na papiru.

    Jer takva "obrazovana" demografska struktura ce se odluciti za liberalizam umesto za nacionalizam ali vlast ce opet drugim polugama kontrole (kao sto je nezaposlenost ili strah od otkaza) drzati intelektualce na povocu kao sto bi neki autokratski rezimi drzali neobrazovane u strahu od vojske (Tiananmen) i tajne policije (UDBA, OZNA, KGB...) prisluskivajuci i odvodeci na goli otok disidente.

    Hm.

    ОдговориИзбриши
  4. Анониман3. јул 2011. 16:04

    Sasvim je nebitno sto ti je radna snaga zavrsila fakultet, ako ima samo krompir da se okopava, oni ce okopavati krompir, a poslodavci ce primenjivati metode koji sleduju za takvu vrstu radne snage.
    Ne traba smetnuti sa uma ni to da srednja klasa kao takva ne smeta sve dok ne aspirira da preuzme dominantnu ulogu - lep primer za ovo je ono sto ja zovem kilava socijaldemokratija u Nemackoj od 1871 do 1. SR. Dok je Bismark sprovodio san snova socijaldemokrata (penziono osiguranje radnika) u industrijskim centrima, dotle je u Istocnoj Pruskoj ( Junkerland, predeo monokulturalne poljoprivrede sa neofeudalizmom, gde su seljaci bili de facto vezani za zemlju ovaj put ne zakonom, nego dugovima koje nikad nisu mogli otplatiti) cvetao jedan sasvim drugaciji sistem.
    E sad, najveca greska posmatraca je da misle da demokratske zemlje zele da eksportuju demokratiju. Greska! Sloboda u Engleskoj je bila upravo omogucena neslobodom u Kini, Mijanmaru, Rusiji, itd. Bar je to dosad tako bilo...
    Sile centra zele vlast u okruzenju koju sa jedne strane mogu oni kontrolisati na najjeftiniji nacin, a sa druge strane toj vlasti se delegira kontrola nad svojom radnom snagom. Kontrola od strane centra je najjednostavnija ako se aktuelna vlast moze smeniti bez velikih troskova (citaj rata), a za to su demokratske ustanove kao izmisljene. Naravno, to nije staticka situacija, neke zemlje polako se pridruzuju centru -kao Tajvan, Japan i J. Koreja i shodno tome represivni aparat postaje elasticniji, a opet neke - kao Srbija - iz polozaja blizu centra polako klize ka periferiji, koji povlaci za sobom nestajanje srednje klase i uvodjenje pojacane represije. Tako da sto se tice kontrole te "obrazovane" demografske strukture bice interesantno samo onaj deo koji radi produktivni posao, jer kontola nezaposlenog dela je stvar policije i eventualno socijalnih ustanova, drzavni cinovnici se lako mogu uceniti, a mali aktivni i svesni deo se da lako ucutkati/demoralizovati/marginalizirati relativno "demokratskim" sredstvima.

    ОдговориИзбриши
  5. aha, znaci kao u Severnoj Koreji sto studenti okopavaju njive par meseci jer samo to ima da se radi kada nigde struje nema ni stranih kompanija za rad iako imaju neke mucenicke diplome.

    Samo mi nije jasno zasto kazes da slobodne zemlje nece da eksportuju svoju demokratiju kada se oko toga vodio hladni rat? I evo sada ovo "Arapsko prolece" na Bliskom istoku.

    Ili mislis da pod eksportovanjem njihove demokratije je ustvari kontrola novopecenih zemalja kojima oni namecu svoj nacin vlasti?


    I gde cupas te informacije?
    Imas neku literaturu da preporucis?

    ОдговориИзбриши
  6. Анониман4. јул 2011. 08:29

    Tvoj primer sa Severnom Korejom nije bas dobar, jer se ovde ne radi o okopavanju od nekoliko meseci nego o decenijama, a to itekako utice na buduce preference onih koji se jos nisu ni rodili. Inace da, to je to...samo zbog toga sto krompir okopavaju akademski gradjani nece ustanoviti akademiju na polju :) Bitno je sta radis, a ne koje skole imas.

    Sto se mojih izvora tice, najvise je na mene uticao Immanuel Wallerstein sa njegovim delom The Modern World-System, objavljen u tri toma izmedju 1974 i 1989. Tu je zatim Loïc Wacquant,
    ciju knjigu o rastakanju srednje klase i pretvaranja socijalnog problema siromasnih u policijski vredi isto procitati.
    (Loïc Wacquant: Les prisons de la misére, Éditions Raisons d'Agir, Paris, 1999)
    Sto se tice vikipedije, potrazi pojmove vezane za pomenute, te pojmove "neofeudalism", "world-systems theory". To je dovoljno za pocetak, a posle mozes i sam :)

    ОдговориИзбриши
  7. Pregledao sam na vikipediji i nasao knjige.

    Hvala mnogo trazio sam tako nesto ali pasivno, iako sam cuo i za njega i za Hantingtona, Bzezniskog i Hobsbauma ,ali ne znam sto nisam uzimao i trazio (osim "sukoba civilizacija", to mu dodje nesto o cemu pricas),potrazicu ih u biblioteci ili antikvarnicama.

    Citao sam nesto slicno Eric Hobsbawm - Age of Extremes : The Short Twentieth Century 1914-1991

    Ali recenice su mu previse opsirne tako da sam se gubio na momente, a i obuhvatio je samo jedan vek, mada i on ima trologiju knjiga kao i Volerstajn pa me podseti na njega iako ga nema u "World-systems theory" klasi. Ocigledno je vise istoricar nego analiticar i sociolog kao sto je Volerstajn, mada meni su odavde gledano veoma slicni :)

    ОдговориИзбриши
  8. Zaista sveobuhvatna analiza deep shita. Bravo!

    Svojevremeno sam pogledala na nemačkom (ali znanje istog nije neophodno, jer slike govore sve) dok. od nekih pola sata, gde se lepo vide svi "fini" manuelni poslovi razdvajanja elektronskog otpada koje obavljaju ljudi iz "trećeg" sveta za multinacionalke i njihove shareholdere kojima ruke ostaju samo za golo oko nevidljivo umazane njihovom krvlju - [link].

    ОдговориИзбриши
  9. Fala vi :)

    Bilo je jos da se pise ali sam se preumorio, danima skupljao, tema je neizcrpna, samo da imam snage da je sirim.

    Saj da gledam.

    ovo ti je slicno

    Link

    ОдговориИзбриши
  10. I drugi put. Poštujem trud i znam da je potrebno uložiti brdo vremena za ovo "akcijašenje". :)

    Bacam oko na onaj trodelni link ovih dana. Već sam se danas "nagutala" nekih filmića. :)

    P. S. Random thought: Ne vidim razlog za content warning na ulaznim vratima tvog bloga. Šta misliš ti o tome sada?

    ОдговориИзбриши
  11. Pa bilo je potrebno citanje odosta knjiga da bih dosao do premise teksta, a hvatanje linkova onako, par dana bash kopanja :) jedno je vodilo ka drugom ;)

    Za filmove znas kako kazu "ako gledas sam i odgledas dobar a cutis onda si jednostavno smrad" :PPPP reci bre sta si gledala!


    PS

    "Блог који желите да прикажете може да има садржај који је прикладан само за одрасле."

    Namerno sam stavio to upozorenje kao neku vrsta tihog podjeba izdrkotinama da je za "odrasle", pa da ih upozorim da su oni jos nedorasli mom blogu i da im posle natrljam na virtuelni nos da nije za njih ako se ne slazu sa mnom jer moraju da odrastu. (mnogo sam zao) Malo egoizma nikada mi nije skodilo :)

    ОдговориИзбриши
  12. Ama, vidim ja da si ti načitan, ali neka, treba i da mi objasniš. ;)

    Nisam se stisla za koji sam gledala, ne se brineš, skokni u goste kod Promene ideja!, tamo je on to nakačio.

    P. S. na P. S. Ovaj, pa to trljanje nosa, pih, da, bolje ti trljaj Aladinovu lampu, pa da iznedriš nekog dobrog duha. ;) Kako ono beše, malo egoizma?! ;P

    ОдговориИзбриши
  13. :D pa mora da se pohvalim negde

    Dobar taj spisatelj, citah nesto. Eto kada se povezes sa pravim ljudima lako zivis

    Ma trljam ja kurac da budem iskren i izadje ponekada neki fluentni duh iz te delatnosti :DDD

    ОдговориИзбриши